08.10.2021, 13:29h

TISNO I TIŠNJANI KROZ STOLJEĆA (28)

 

Piše: Branko Pavlov

 

Šime i Krste posljednji iz tišnjanske loze obitelji Mazzura

Šime, sin dr. Lava Mazzure i unuk dr. Šime, završio je 1937. godine pravni fakultet u Zagrebu, a tih je godina započeo i filmsku karijeru. Zahvaljujući prijateljstvu s Oktavijanom Miletićem glumi u svim njegovim filmovima dobivajući pozitivne kritike i popularnost u otmjenim zagrebačkim krugovima, a uz prezime Mazzura dodaje i Marov. 

Šime Marov - glumac

Jedno drugo prijateljstvo, ono s Mladenom Lorkovićem (poznatim po puču Lorković-Vokić) omogućuje mu, uspostavom Nezavisne države Hrvatske, zapošljavanje u uredu Lorkovićeva Ministarstva vanjskih poslova. Kad je 1943. godine  Ante Pavelić razriješio Lorkovića ove dužnosti i imenovao ga ministrom unutarnjih poslova, Šime prelazi u ovo ministarstvo kao pročelnik ministrova ureda.

Nakon neuspjelog spomenutog puča, u kolovozu 1944., Šime bježi u Beč ali se ubrzo vraća i predaje ustaškim vlastima  koje ga zatvaraju, a na slobodu puštaju početkom svibnja 1945. uoči sloma NDH. Međutim, na slobodi nije bio dugo jer ga već 18. svibnja uhićuju komunističke vlasti i u srpnju osuđuju na šest godina zatvora.

Tijekom robijanja u Staroj Gradišci nekoliko puta je zbog liječenja tražio uvjetno puštanje na slobodu ali mu nije odobreno. U bolnici ovog zatvora preminuo je 20. svibnja 1949. godine bez naznake dijagnoze.

Krste, drugi, mlađi sin dr. Lava Mazzure, u listopadu 1940. godine diplomirao je Opću povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je za vrijeme rata radio kao niži službenik u administraciji ustaškog režima zbog čega je kratko vrijeme, nakon rata, bio zatvoren. Od 1947. živio je u Puli gdje je, najprije, nekoliko godina bio profesor u Gimnaziji, a onda se zaposlio u brodogradilištu „Uljanik“. Umro je 1983. godine u Staračkom domu u Puli.

On je bio zadnji pripadnik tišnjanske obitelji Mazzura jer ni Krste, kao ni brat mu Šime nisu se ženili i nisu imali potomstvo.          

Ljetnikovac, poznat kao vila Mazzura, koji se nalazi uz more na istočnoj Gomilici podno brda Hartić, sagrađen je 1910. godine, a kao vlasnik upisan je Lav Mazzura nakon čije smrti, 1930. godine, vila prelazi u vlasništvo njegovih sinova Šime i Krste. Nedugo poslije rata Šimin dio vile je konfisciran, a Krstin ekspropriran i vlasništvo preneseno na Općinu Šibenik, odnosno na Mjesni narodni odbor Općine Tisno. Od početka 50-tih godina pa do početka Domovinskog rata vila se koristila kao odmaralište za djecu iz Općine Tuzla (BiH) koja od 1955. godine nositelj prava korištenja na temelju ugovora s Narodnim općinskim odborom Tisno.

                                                                             

Vila Mazzura 1966. (Privatna zbirka)

Nestabilnost u općini i filoksera

Od sredine 90-tih godina 19. stoljeća, političke prilike u tišnjanskoj Općini bile su nestabilne što se vidi i po tome da je umjesto načelnika Općinom upravljao Vladin povjerenik Krste Obratov i to, sudeći prema članku koji je izašao u listu Il Dalmata 9. srpnja 1898. godine, na zadovoljstvo stanovništva: … već dvije i pol godine nas vodi Vladin povjerenik, gospodin Krste Obratov, koji ne štedi ni vrijeme ni trud – morali smo to reći – da rješava teške zadatke te je dostojan povjerenja koje mu je Vlada ukazala…

U istom broju dopisnik iz Tisnoga ukazuje kako je potrebna restauracija biskupske palače koja se nalazi na glavnom tišnjanskom trgu Sloga (Piazza Concordia)  kao i arabeski koje se nalaze na pročelju građevine. Palača je, kako se navodi, u svojim podrumima mogla imati dvije tisuće hektolitara vina.

Uz vinogradarstvo, maslinarstvo je krajem 19. stoljeća bilo najvažnija grana poljoprivrede u Dalmaciji pa je Pokrajinska vlada u Zadru, u razdoblju od 1898.-1900.,  sufinancirala izgradnju i opremanje privatnih uljara u Dalmaciji. Među njima sufinancirala je i modernizaciju uljare Petra Matkovića. Osim obitelji Matković u Tisnome su u to vrijeme tiskove i mlinove za preradu maslina imale  i obitelji Banchetti, Mazzura, Gelpi i Špadina-Raić (Ante Colić: Iz prošlosti Tisnoga ).

Na prijelazu dva stoljeća tišnjanski vinogradari, a isto tako i ribari nisu imali razloga za zadovoljstvo.

Naprotiv.

Pred kraj stoljeća filoksera (bolest vinove loze) zahvatila je najprije zadarsko područje da bi se 1899. proširila i uništila tišnjanske vinograde od kojih je većina bila u vlasništvu šibenske biskupije (Murterski godišnjak 2009.-2010.).

Upravo ova nepogoda bila je razlogom što je određen broj Tišnjana egzistenciju potražio u Americi.

Vinogradi su nakon toga obnovljeni amerikanskom lozom kojih je na području Općine Tisno, od 1902. do 1908., posađeno nešto manje od dva milijuna i pol od čega samo na tišnjanskom području više od 740 tisuća (Hrvatska rieč, 18.11. 1908.).

 

                                                Nastavlja se...