TISNO I TIŠNJANI KROZ STOLJEĆA - dio 18

 

Piše: Branko Pavlov

 

Autonomaš Enrico Matcovich

U trećem sazivu Dalmatinskog sabora, 1867. godine, bilo je 26 autonomaša i 15 narodnjaka, a među zastupnicima našao se i Tišnjanin, autonomaš Enrico Matcovich koji je izabran u Starigradu na Hvaru kao kandidat vanjskih općina. 

Rođen je 15. srpnja 1836. godine u Vodicama gdje se njegov otac Giovanni doselio iz Šibenika i vršio sanitarnu službu. Majka mu je bila Antonia Alich. Njegov djed Pasqual, trgovac iz Šibenika, bio je oženjen za Luciju, sestru drugog tišnjanskog načelnika Petra Katunarića, koja je, kao udovica, umrla 1828. u 44 godini. Kako je već prije napisano, Petar Katunarić nije ima nasljednika pa je svoju imovinu u Tisnome ostavio Giovanniju Matcovichu, sinu svoje sestre, odnosno Enricovu ocu, koji se potom doselio u Tisno.

Iz vodičke matične knjige rođenih saznajemo kako se u obitelji Matcovich, dok su živjeli u Vodicama, rodilo još troje djece: Pietro (1838.-1841.), Maria (1840.) i Lucia (1842.) dok uz ime treće Enricove sestre Venturine (1843.) stoji da joj roditelji, Tonina (Antonia) Alich i Giovanni Matcovich, žive u Tisnome. Stoga možemo zaključiti da je Enrico kao 7-godišnje dijete došao s roditeljima živjeti u Tisno gdje mu se rodila još sestra Emilia (1845.) te braća Pietro (1848.), Paolo (1851.) i Mateo (1852.).

Članovi obitelji Matković pred svojom vilom početkom 20. stoljeća

Enrico se bavio novinarstvom. Godinu dana prije nego je izabran za zastupnika u Dalmatinskom saboru postao je urednikom autonomaškog lista Il Dalmata. Povodom njegovog izbora narodnjački Il Nazionale donosi vijest kako je Enrico dobio 455 glasova i to samo u Starigradu dok su se birači u gradu Hvaru suzdržali od glasovanja. Opovrgavajući to Il Dalmata, od 26. listopada, piše kako je njihov urednik dobio 11 glasova više, odnosno 466, a da Hvarani nisu izašli na izbore samo zato što su bili sigurni da će njihov (narodnjački) kandidat biti poražen.

Godine 1869. Enrico Matcovich, pod pseudonimom Bellumore, izdaje knjigu I nostri onorevoli (Naši časnici) u kojoj se osvrće na prva tri saziva Dalmatinskog sabora ali i opisuje neke od zastupnika kroz to vrijeme. Nekoliko rečenica napisao je i o sebi:

... Ja koji ga osobno poznajem, požalio bih se da ne zaslužuje sve dobro niti sve zlo koje se govori o njemu. Ako govori manji je od osrednjeg govornika, a što se tiče njegovog političkog uvjerenja, previše je poznato da bi se spominjalo…     Na kraju za sebe kaže da je jedan od rijetkih koji se nikad neće nagoditi (surađivati) s protivnicima.

O svom sumještaninu, zastupniku don Josipu Raimondiju piše kako je  u sabor izabran jer je bio samostalan (autonoman) ali da je svoja razmišljanja nakon nekoliko mjeseci promijenio. …On je u osnovi dobar vrag koji nema druge mane osim što dozvoli da ga izigraju lukaviji od njega. Darovit domišljatošću, ali je lišen snažne volje, ima perspektivnost ali mu nedostaje instikt za posao. Aktivan je ali ga se ne smije ometati u časnom popodnevnom odmoru…. Don Josip Raimondi bio je zastupnik za izbore: bio je aneksionist kontradikcije: bio je općinski tajnik, a bio je i župnik za duhovno zdravlje svojih ovaca – završava autonomaš Enrico svoja razmišljanja o narodnjaku don Josipu nakon njegovog prvog mandata u saboru.

Iz nekih talijanskih pisanih izvora saznajemo da je Enrico studirao u Padovi i da je 1859. godine kao dragovoljac sudjelovao u vojnom pohodu za ujedinjenje Italije te bio odlikovan za hrabrost. Nazivan dalmatinskim garibaldijancem isti izvori navode da je u srpnju 1866. godine bio uz Garibaldija u jednoj od bitaka u sjevernoj Italiji, međutim, to nije posve sigurno jer je već od ožujka te godine postao prvim urednikom zadarskog lista Il Dalmata i na tom mjestu ostao do 1872. godine.

Svoj život je posvetio pisanju, odnosno novinarstvu te je nakon Zadra otišao u Milano i neko vrijeme pisao za radikalni Gazzettino rossa dok ga u Split nije pozvao gradonačelnik Bajamonti gdje je uređivao autonomaški list L' Avvenire. Godine 1877. odlazi u Trst i pod njegovim vodstvom izlazi list L'Indipendente  koji je usmjeren kulturnoj i elitističkoj javnosti ali ubrzo postaje glasilom talijanskog iredentizma. Enrico je u Trstu ostao nekoliko mjeseci, a onda se ponovo vratio u Milano gdje se uz pisanje bavio prodajom knjiga. U Milanu je ostao do 1883. godine, a onda se opet vraća u Trst  gdje godinu dana vodi list Alabarda, a potom preuzima vođenje lista Il Mattino u kojem završava svoju novinarsku karijeru.

Enrico Matcovich preminuo je u prosincu 1892. u Trstu, a tom prigodom,  u nekrologu svom prvom direktoru, L'Indipendente ga opisuje kao osobu nemirnog duha, neobičnim tipom i pustolovom.

Već smo spomenuli kako je Enrico imao braću, a jedan o njih, Pave, sagradio je 1903. godine vilu u kojoj je danas ljekarna. Iznad ulaznih vrata stoji natpis na latinskom Parva, sed mihi apta (Malena, ali meni prikladna).

                                                           Nastavlja se…