TISNO I TIŠ NJANI KROZ STOLJEĆA (26)

Piše: Branko Pavlov

Velikan dr. Šime Mazzura

Obitelj Mazzura imala je više kuća, a u jednoj od njih, trokatnici s 14 soba, živjela su braća zajedno. Kuća se nalazi na Ratu u visini crkve sv. Roka nasuprot,  prijašnjoj, manjoj, Mazzurinoj kući, dvokatnici (danas kući Obratov), ispred koje se nalazi ograđeni prostor izvora boćate vode, "roze" . U ovoj manjoj kući bila je smještena voštarnica (kasnije premještena u veću kuću), pošta i općinska škola (1896.).

Voštarnicu je od oca Ivana preuzeo voditi načelnik Josip, a nakon njega Lovro koji je preminuo 1941. kao zadnji pripadnik ove obitelji u Tisnome.

Od sve braće Mazzura oženjeni su bili samo dr. Šime i načelnik Josip koji se 1886. oženio Ilkom Matković s kojom je imao sina Ivana koji je preminuo od godinu dana i kćer Anticu koja se udala u Karlovac za Stjepana Vrbanića, časnika austrougarske vojske, a preminula je 1968. godine.

Obitelj Mazzura imala je i bogatu knjižnicu koju su uništili Talijani tijekom okupacije Tisnoga u Drugom svjetskom ratu upotrijebivši je za ogrjev(!).

Dr. Šime Mazzura rođen je zadnjeg dana listopada1840. godine. U svom dnevniku nazvanom Iz moje mladosti navodi da u Tisnome pohađa Javnu osnovnu školu u kojoj se nastava odvijala na talijanskom jeziku iako su gotovo svi đaci bili Hrvati. Školovanje potom nastavlja u Šibeniku da bi 2. razred javne gimnazije upisao 1856. u Splitu. U Splitu ostaje kratko vrijeme i odlazi Dubrovnik  gdje iduće četiri godine pohađa Isusovačku gimnaziju dok 7. razred  gimnazije upisuje 1860. godine u Zadru. Za vrijeme školovanja u ovim gradovima uvijek je bio smješten u sjemeništu pa je očito da mu je obitelj bila namijenila svećeničku službu. Kao gimnazijalac u Zadru je nadahnut hrvatskom narodnjačkom misli u čemu su utjecaj imali njegovi profesori među kojima je bio i poznati narodnjak Miho Klaić.

Kad je biskup Josip Juraj Strossmayer u Hrvatskom saboru iznio ideju o utemeljenju sveučilišta u Zagrebu Šime je bio jedan od začetnika pisma potpore zadarskih gimnazijalaca ovoj ideji što je bio razlog da mu autonomaška vlast

onemogući daljnji boravak u sjemeništu.

Nakon što je u lipnju 1862. maturirao u Zadru, u listopadu se u Zagrebu upisao na  Pravoslovnu akademiju. Bilo je to vrijeme sve veće težnje hrvatskih domoljuba za sjedinjenjem Dalmacije s Hrvatskom, a Šime je svoje domoljublje iskazivao i pišući članke za zadarski Il Nazionale kojeg je urednik bio Natko Nodilo. Prepoznat kao takav ubrzo je prihvaćen od zagrebačkih narodnjaka, a jedan od njih, Ivan Perkovac, urednik lista Pozor, poziva ga na suradnju u listu.

Šime Mazzura, portret (Autor Celestin Medović, 1913.) (Preneseno iz magazina Gordogan)

Uz već spomenute novine, Šime surađuje i s milanskom La Preservanzom i tršćanskim Tempom u kojima iznosi gledišta Narodne stranke.

Zbog svog pisanja, odnosno stavova ubrzo počinje biti proganjan od vlasti i po naputku "s višeg mjesta" u svibnju 1864. morao je napustiti Pravoslovnu akademiju. Studij prava, uz pomoć stipendije biskupa Josipa Jurja Strossmayera, potom nastavlja u Grazu gdje ga završava 1866. godine. Na povratku u Zagreb zapošljava se u odvjetničkom uredu dr. Matije Mrazovića, a nastavlja i s novinarskim radom. Iz jednog pisma kojeg je Miho Pavlinović u veljači 1867. uputio Franji Račkom može se saznati  da mu je bilo ponuđeno biti urednikom zadarskog Il Nazionale što nije prihvatio jer nije želio napustiti Zagreb. U lipnju, pak, postaje glavni urednik lista Pozor koji je zbog političkih stavova ubrzo zabranjen i ukinut, a Šime je bio osuđen na mjesec dana zatvora.

Nekoliko godina kasnije, odnosno 1871. Šime u Grazu stiče titulu doktora prava i iste godine u kolovozu pokreće list Obzor koji je u sljedećim desetljećima bio najistaknutiji list u Hrvatskoj, a inicijator je i osnivanja Dioničke tiskare. Usporedo s radom Dioničke tiskare i odvjetnički poslovi su mu dobro krenuli pa je već 1874. njegov odvjetnički ured dobio poslove zastupanja zagrebačke općine, a nedugo zatim i nadbiskupije.

Zbog političkih prilika 1880. godine, kada je Narodna stranka počela biti popustljivija prema mađarizaciji Hrvatske, Šime zajedno s Franjom Račkim i Matijom Mrazovićem osniva Neodvisnu narodnu stranku, a jedan od pokrovitelja je i biskup Josip Juraj Strossmayer.

Šimina politička karijera nije zaostajala za odvjetničkom pa je kao čelnik Neodvisne narodne stranke 1884. godine na izborima u kotaru Klanjec izabran u Hrvatski sabor gdje vodi odlučnu hrvatsku politiku usprkos Khuenovom režimu.

U takvom svom radu imao je i veliku naklonost biskupa Strossmayera što se vidi i iz pisma koje mu je 1887. godine uputio povodom smrti majke Marijete:

Dragi moj prijatelju, vi izgubiste ono što je čovieku na ovome svietu najmilije to jest majku. Sažaljujem vas iz sveg srca, ali moj dragi brate tješimo se vjerom svetom da ćemo se svi poslije života sastati i onu svetu ljubav, koja nas je međusobno na ovom svietu vezala uz Boga, navieke nastaviti…Bog vas tješio…

…Naši su ljudi u zdvojenju zalutali i učinili nješto što, ipak, po mom barem mišljenju učiniti nebi smieli. Take desperatne odluke ne razbistruju misli nego kvare i nove zamršaje radjaju. Drago mi je bilo čuti da ste se vi tome protivili - pravo ste imali. Sa štovanjem i ljubavi ostajem vazda vaš prijatelj.

Usput rečeno, Šimina majka Marijeta bila je u više navrata krštena ili vjenčana kuma Tišnjanima, a među njima i krsna kuma pradjeda autora ovog feljtona.

                                                    Nastavlja se...