05.06.2021, 14:11h

TISNO I TIŠNJANI KROZ STOLJEĆA 10

 

Petar Katunarić je bio nebrojeno puta kum ili na krštenju ili vjenčanju Tišnjana; Piše: Branko Pavlov

 

Čovjekoljubivi načelnik Petar Katunarić

Drugi načelnik Općine Tisno bio je Petar Katunarić (1785.-1844.).

Pripadao je trgovačkoj obitelji Katunarić koja se u drugoj polovici 18. stoljeća  doselila u Pirovac sa splitskog područja. U pirovačkoj Matici vjenčanih za godinu 1835., kada je bio kum na vjenčanju Mihovila Draganića-Vrančića i Katarine Matković, zapisano je da je rođen u Splitu, a živi u Tisnome.

Za svog dugogodišnjeg načelničkog mandata (1828. – 1844.) Petar je dobio 138 pohvala i priznanja od političkih, vojnih, sudskih i crkvenih vlasti (K. Stošić: Sela šibenskog kotara, 1941.).  Svakako da je od svih priznanja najvrjednije odlikovanje austrijskog vladara  Ferdinanda I koji ga je 1835. godine odlikovao velikom zlatnom medaljom za  zasluge koje je dao svojoj zemlji i državi, kako navodi list Gazzetta di Zara od 11. kolovoza 1835. godine.

U istom listu krajem rujna te godine čitamo i javnu zahvalu načelniku Katunariću na domoljublju kojeg je iskazao brinući se za odred pukovnije Geppert koji je bio stacioniran u Tisnome, a sastavljen od kaplara i petnaest vojnika za čiju je prehranu utrošeno 150 funti mesa, 70 funti riže i 250 bokala vina, vrijednosti 60 fiorini i 20 carantani.

Nekoliko godina prije, odnosno 1829. , načelnik Katunarić daruje gradu Zadru više stotina biljaka za park, a zadarska Vlada mu izražava zahvalu i zadovoljstvo zbog ovog hvale vrijednog djela i revnosti.

Uz donatorstvo i domoljublje istakao se i kao dobrotvor i kao graditelj. Bio je na pomoći gladnima (1816. i 1826.) kao i siromašnima i oboljelima od kolere 1836. godine. Zaslužan je za izgradnju puta do Murtera i Betine, zatim do Čiste, Velima i prema Tribunju. Uredio je donje, prvo polje tišnjanskog groblja.

Pomagao je kod izgradnji škola i crkava, a obalu u Tisnome izgradio je, gotovo, svojim troškom o čemu, u poetičnom stilu, piše Gazzetta di Zara u broju

od 12. svibnja 1835. godine:

… Slijedeći nagone svog čovjekoljubivog srca, Katunarić, sa žarom koji se ne gasi u poteškoćama… izgradio je pristanište, gotovo, na svoj trošak….

(… Il Cattunarich seguendo gl'impulsi del suo cuore filantropico, con quell'ardore che non illanguidisce ne si estingue per le difficolta che in ogni ordita operazione intramettonsi, concepi il divisamento di costruire un molo quasi tutto a sue spese….)

Katunarić je proširio i oblikovao uspravni zid, podigao i izravnao stazu, dodao i učvrstio kolone što je sve dalo ugodan izgled ovom djelu iz kojeg proizlazi javna i privatna korist što zaslužuje poštovanje, zahvalnost i priznanje mještana.

Pisac teksta dalje navodi kako se ova njegova velikodušnost i rad moraju pamtiti od zore do mraka (…dall rompere dell'aurora fino al distendersi delle tenebre…) te, završavajući, napominje kako bi bio propust da se ovaj njegov čin ne objavi u javnosti i na taj način ugodi njemu, a bude na poticaj drugima.

Opisujući na početku teksta konfiguraciju tišnjanske obale, pisac kaže kako prirodna barijera nije bila dovoljna da pruži utjehu mornarima koji su bili prisiljeni skloniti se za velikih valova te da se u prostranoj luci na krajnjem istoku pojavljuje grudobran. To navodi na razmišljanje je li se ovdje radi o izgradnji lukobrana ili rive na današnjoj Rudini. Naime, Ante Colić u svojoj knjizi piše kako je Katunarić izgradio rivu, a da je veliki porat (lukobran) izgrađen 1886. godine ali ne navodi i izvor ove informacije.

Međutim, bilo kako bilo, rad načelnika Katunarića, kako je već spomenuto, imao je odjeka i u monarhiji, a o dodijeli odlikovanja izvijestio je, također, list Gazzetta di Zara 14. prosinca 1835. godine:

Dana 18. listopada u Šibeniku je Petru Katunariću, načelniku Općine Tisno, svečano uručena velika zlatna medalja koju mu je dodijelio car i kralj Ferdinand I  za dugačku i hvale vrijednu službu u korist države i domovine. Istog dana slavilo se bogoslužje u šibenskoj katedrali uz sudjelovanje svih lokalnih vlasti, voda policije i zapovjednika.

 

Ni Tišnjani nisu ostali dužni svom načelniku. Oni su, kako izvještava Gazzetta, nekoliko dana kasnije održali demonstracije  općeg oduševljenja i cijelo je stanovništvo Tisnoga blagoslovilo svog monarha koji je nagradio njihovog vođu, a koji i dalje s jednakom revnošću i nepokolebljivošću promiče napredak Općine.

 

                                                                  Nastavlja se…