TISNO I TIŠ NJANI KROZ STOLJEĆA 12

Piše: Branko Pavlov

Počeci kulturnog života i školstva

Sredinom 19. stoljeća katastarska općina Tisno prostirala se na dvostruko većoj površini nego katastarske Općine Jezera i Murter zajedno i imala je 624 hektara obradivog zemljišta od čega su 457 hektara činili vinogradi s maslinama.  Stočarstvo je, također, bilo razvijenije nego u ostalim mjestima na otoku kao i kozarstvo.

…U prvoj polovici 40-ih godina 19. stoljeća, posebno se isticalo maslinovo ulje iz Tisnoga koje je imalo dobru reputaciju u Trstu i Veneciji gdje su ga preprodavali šibenski trgovci. Tisno je uostalom bilo najrazvijenije od četiriju otočnih naselja, a njegova gospoda i imućniji trgovci (Banchetti, Gelpi i dr.) mogli su sebi priuštiti napredniju uljarsku opremu i učinkovitiju organizaciju maslinarskih poslova (Kristijan Juran: Murterski godišnjak, 2009.-2010.).

A da su Tišnjani trgovali s uljem i 30-tak godina ranije saznajemo iz izvješća o pristiglim brodovima u tršćansku luku za godinu 1816. (Portata de' bastimenti arrivati nel Porto-Franco di Trieste) i to, gotovo, isključivo u veljači i ožujku. Iz jednog drugog Izvješća objavljenog za 1827. godinu, pak, doznajemo da je u studenom te godine svojom bracerom i Michele Cattunarich iz Tisnoga dovezao u Trst 10 colli ulja.

Michele (Michael, Mihovil) Cattunarich bio je neoženjen i umro je u ožujku 1835. u 40. godini u kući Casimira Draganicha u Pirovcu. Otac mu se zvao Marco koji je, najvjerojatnije, bio stric tišnjanskog načelnika Petra.

Uz poljoprivredne djelatnosti i stočarstvo Tišnjani su se, sredinom 19. stoljeća  bavili i ribarstvom. Nažalost, odlazak na more u ribolov znao je biti i pogibeljan pa tako u listu Gazzetta di Zara čitamo kako su 16. travnja 1842. godine u iznenadnoj oluji stradala trojica tišnjanskih ribara: Matteo Sarin (u tišnjanskoj Matičnoj knjizi umrlih se navodi kao Mattio Begov zvani Sarich ) (46), Giovanni Obratov (58) i Simeone Lisićin (50) iza kojih su ostale tri udovice i 13-ero siročadi. U istom tekstu se, također, navodi kako je od 18. ožujka 1841. do 16. travnja 1842. godine bilo četiri brodoloma u kojima je stradalo dvanaest ljudi.

U studenom 1841. godine preminuo je carinski i pomorski zdravstveni inspektor  u Tisnome, već spomenuti, Giovanni Raimondi, muž Nicolete Gelpi, a sin Giuseppea Raimondija i Estere Alborghetti.

Iz nekrologa, kojeg je napisao Giuseppe Alborghetti, a objavljenog u Gazzetti di Zara 30. studenoga, može se saznati nešto o osobinama Giovannija Raimondija.

…Dosljedan i otvorena srca, mudar i promišljen. Velikog znanja i velikodušan prema potrebi, a ne u tome rasipan. Bio je zrcalo iskrenosti, razboritosti i ljubavi za svakoga..-  - napisano je, među ostalim, u nekrologu.

U istom listu već sredinom prosinca pokrajinski pomorski ured u Zadru raspisuje natječaj za ispražnjeno mjesto pomorskog sanitarnog inspektora u Tisnome, a kandidati, uz osobne podatke i dokaze o stručnosti, među ostalim, moraju priložiti i dokaz o dobrom moralnom ponašanju te poznavati talijanski i ilirski jezik.

Ako izuzmemo već spomenutu manifestaciju biranja pučkog kralja koja se održavala tijekom 18. stoljeća, onda se može kazati kako je u ranim 40-im godinama 19. stoljeća započeo tišnjanski kulturno-prosvjetni i zabavni život.

Naime, u jesen 1843. godine u Tisnome je održana prva kazališna predstava i to  na talijanskom jeziku, a za pretpostaviti je da su akteri kazališne predstave bili članovi doseljenih talijanskih obitelji. Predstave su se održavale i oko1866. godine (Murterski godišnjak, 2005.).

U godini kad je odigrana prva kazališna predstava spominje se G. Alborghetti kao privatni učitelj. Nije isključeno da je to bio ranije spomenuti Giuseppe. Godinu dana kasnije, 1844., otvara se dvogodišnja škola, a 1857. trogodišnja koju pohađa 44 učenika. Nastava se odvijala, također, na talijanskom jeziku.

Revolucija u pojedinim europskim državama, započeta 1848. godine , imala je odjeka i u Dalmaciji gdje je došlo do sukoba talijanskih i austrijskih interesa, a imenovanje bana Josipa Jelačić guvernerom Dalmacije, u prosincu te godine, zabrinjava protivnike sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom. Narod Tisnoga i njegove Općine u tom je trenutku zauzeo nedvojbeni stav što se vidi i iz pisma kojeg je drugog dana 1849. godine uputio banu Jelačiću tadašnji načelnik Antonio Alborghetti:

Svietli gospodine! Slavenu koi imade veličinom svojih idealah iskoristiti slavu i ufanje jednog naroda - milome svome gubernatoru pošilja mala ova općina zahvalni svoj i učitiv pozdrav: S bratskom ljubavi, Svietli Gospodine, hitimo u bratimsko naručje Vaše. Pa kazat ćemo Vam kao bratu sva zla koja nas taru i sve želje svoje koje su verlo umierene. K Vašem blagu i k našoj sreći dovoljno će biti ljubav Vaša, Svietli Gospodine, jer ljubav osietja i radi iskreno, a u ljubavi dozrieva ponajbolje budućnost naroda (A. Colić: Iz prošlosti Tisnoga).

Nekoliko riječi o obitelji Alborghetti

Poput mnogih talijanskih obitelji doseljenih u Tisno tijekom 17. i početkom 18. stoljeća bila je i obitelj Alborghetti. U tišnjanskoj matičnoj knjizi umrlih nailazimo na Antonija i Angeolu Alborghetti kao roditelje Elene Raimondi koja je preminula 1842. u 76 godini.  Ako je ovaj podatak u knjigu točno zapisan, onda je Elena rođena 1766., a roditelji su joj, najvjerojatnije, bili najmanje 20-ak godina stariji. Antonio je zasigurno bio jedan od prvih iz generacija Alborghettijevih u Tisnome, a uz njegovo ime možemo vezati izgradnju kuće-palače ove obitelji iz 1786. godine koja se nalazi nasuprot današnje tišnjanske tržnice. Uz kćer, Antonio i Angeola imali su i sinove Vincenzija i Giacoma.

Vincenzio je umro u 84. godini 1853., a žena mu je bila Giovanna Mazoleni iz Šibenika. Imali su sina Antonija (vjerojatno dobio ime po djedu) i kćer Angelinu.

Njihov sin Antonio, rođen u listopadu 1801. godine, spominje se 30-ih godina 19. stoljeća u tišnjanskoj Matici umrlih kao chirurgo maggiore, chirurgo locale… odnosno kao mrtvozornik u Tisnome. Oženio se u veljači 1834. godine za Katarinu Fontana iz Šibenika čija je majka bila iz tišnjanske obitelji Gelpi. Do 1855. godine imali su samo kćer Giovannu koja je rođena u studenom 1834. godine. Na njihovom vjenčanju kumovi su bili sve ugledni Tišnjani: Pietro Cattunarich, Vincenzio Banchetti, Matteo Bujas i Giacomo Alborghetti.

Ovdje se, s velikom vjerojatnošću, radi o već spomenutom Antoniju Alborghettiju koji je bi načelnik Općine.

Giacomo Alborghetti je, pak, imao sina Guseppea koji je umro od 30 godina. (Je li to onaj Giuseppe privatni učitelj?) Također, i Giacomo je imao i sina Antonija koji je umro od tifusa 1850. godine ali nije zapisano koliko je godina imao. 

Ante Colić u svojoj knjizi Iz prošlosti Tisnoga  spominje još jednog Antonija sina Jakovljeva koji je naslikao sliku sv. Andrije na kojoj, uz potpis autora, još stoji napisano dilettante i godina 1878.  kao i brata mu Šimu koji je bio općinski tajnik krajem 19. stoljeća i jedan od osnivača Hrvatskog sokola u Tisnome 1905. godine.

                                                              Nastavlja se…