02.07.2021, 13:46h

TISNO I TIŠNJANI KROZ STOLJEĆA 14

 

Piše: Branko Pavlov

 

Godine 1854. Općina Tisno, koja je u svom sastavu imala desetak sela, prema popisu stanovništva broji 7 478 stanovnika. Murter i Betina zajedno imaju 2132 stanovnika, Vodice 1511, Tisno 1374, Pirovac 763, Jezera 720, Žirje s Kaprijem 504 i Tribunj 474 stanovnika (Valentino Lago: Memorie sulla Dalmazia, 1869.).

Konstituiranje Dalmatinskog sabora u Zadru. Narodnjaci i autonomaši.

Nakon što je car Franjo Josip I u listopadu 1860. godine ukinuo Bachov apsolutizam i obnovio ustavnost,  u Dalmaciji se počeo razvijati politički život. Osnivaju se dvije stranke, autonomaška i narodnjačka. Autonomaši, kojih je bilo manje ali su bili ekonomski jači, školovaniji i utjecajniji, zagovarali su autonomiju Dalmacije u sastavu Austrije dok su narodnjaci težili sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom. U Tisnome se kao autonomaš ističe Enrico Matcovich, sin Ivana Matkovića načelnika Općine u razdoblju od 1855. do 1862. godine (K. Stošić), dok je to na strani narodnjaka tišnjanski župnik don Josip Raimondi.

Godinu dana nakon ukidanja Bachova apsolutizma, odnosno u travnju 1861., u Zadru se konstituira Dalmatinski sabor čime započinje autonomni ustavni život pokrajine. Među zastupnicima prvog saziva Sabora bio je i Tišnjanin dr. Šime Bujas, odvjetnik u Zadru, koji je izabran na listi autonomaške stranke za vanjsku općinu Šibenik- Skradin. Neko je vrijeme bio jedan od šest tajnika Sabora u kojem je bilo 29 autonomaša i 12 narodnjaka, a kao saborski zastupnik biran je i u zastupničku kuću u Beču.

…Bio je ugledan i dobar odvjetnik, nesebičan, čestit i dobrotvoran čovjek do rasipnosti (A. Colić).

Dr. Šime Bujas je rođen je u Tisnome  24. listopada 1825., a umro u Zadru 18. listopada 1885. godine. Majka mu je bila Antica, rođena Alborghetti, a otac Mate Bujas, trgovac, koji se doselio u Tisno iz Šibenika i bio treći načelnik Općine Tisno. Šimin brat Antonio, koji je, također, bio trgovac, u razdoblju od 1840. do 1853. kumovao je 23 puta na krštenju. U istom razdoblju Šime je bio 16 puta kum, a njihov otac Mate 7 puta (Tišnjanska Matica rođenih 1840.-1853.). I iz ovog primjera može se zaključiti da je obitelj Bujas, koja se u Tisno doselila iz Šibenika bila vrlo cijenjena od Tišnjana.

Dalmatinski sabor se, inače, sastojao od 43 zastupnika od čega se birao 41 dok su zadarski nadbiskup i pravoslavni episkop izravno bili članovi. Sabor je sazivao i raspuštao car, a prema izbornom zakonu glasovati su mogli samo bogatije i obrazovanije osobe ali ne i žene.

Izbori za Sabor su se odvijali po kurijama (razredima), a to su bile veleporeznička , kurija gradova te trgovačko-obrtnička kurija. One su sačinjavale 10-tak posto stanovništva, a birale su 21 zastupnika. Ostalih 20 zastupnika birani su iz kurije vanjskih ili seoskih općina, odnosno od oko 90 posto pučanstva i to posredno. Naime, najprije su se birači birali na svakih 500 stanovnika i to ne od svih već samo od onih koji plaćaju barem 1 fiorin godišnjeg poreza, da bi se oni izabrani sastali u sjedištu svog izbornog kotara i izabrali zastupnika.
Tih godina počelo se sve više i otvorenije govoriti o pripojenju Dalmacije Hrvatskoj. Iz tog vremena poznata je polemika, na tu temu, koju su 1862.godine, preko lista Il Nazionale , vodili narodnjak Natko Nodilo i autonomaš Nikola Tommaseo Šibenčanin.

Ponukani tom polemikom, svoj stav o pripojenju,  u vrlo zanimljivom i opširnom pismu upućenom Natku Nodilu preko lista La voce Dalmatica, izrazili su tada i ugledni Tišnjani:

…Kao u svim stvarima ovog svijeta tako i  u pitanju dalmatinsko-hrvatskog pripojenja postoji nešto ispravno između dvije krajnosti. …Dvije ekstremne stranke u poslu s aneksijom odražavaju se krajnje suprotno. Jedni bi htjeli odmah, a drugi to ne žele ni u dalekoj budućnosti. Jedni ne vide ništa bolje za Dalmaciju nego neposredno sjedinjenje, drugi izračunavaju posljednja zla. Jedni bi se dragovoljno odrekli i imena domovine kad bi došlo do aneksije, a drugi bi željeli postati Kinezi umjesto Hrvata…

Držeći kako bi bilo glupo negirati i jedne i druge, jer na obje strane prevladavaju velikodušni razlozi, u pismu dalje navode kako razumiju bujicu plemenitih namjera aneksionističke stranke koja teži uzvisiti slavensku naciju i biti zajedno i s onom braćom koja su već stoljećima pod turskim jarmom, međutim:

…Kao i ostali autonomaši drhtali bismo od ideje da izgubimo i ime ove voljene Dalmacije, ime koje je stoljećima živjelo siromašno ali slavno. Drhtali bismo pri

pomisli da se moramo pokoriti nama nepoznatim zakonima i običajima…       

U nastavku pisma konstatiraju kako neki mrze ono što je Slavenima dobro, a drugi ono što je dobro Talijanima pa se obje strane razbacuju uvredljivim imenima koja su često daleko od istine.

I sve je to beskorisno! – naglašavaju  -  jer se tijek povijesti ne može zaustaviti  te smatraju da nije potrebno ubrzati nepripremljen savez do kojeg će u budućnosti doći i biti daleko veći od Hrvatske. 

Nastavlja se…