23.07.2021, 17:03h

TISNO I TIŠNJANI KROZ STOLJEĆA 17

 

Piše: Branko Pavlov

 

Tri mandata zastupnika Raimondija

Nakon što je 3. travnja 1865. na sjednici zastupničke komore u Beču, na kojoj se odlučivalo o financijskim potporama za bogoštovlje u Dalmaciji, izostala takva potpora sinjskim franjevcima zbog, navodno, njihove nedovoljne vjernosti carskoj kruni, a iznesena i primjedba da pojedini zastupnici Dalmatinskog sabora imaju južnoslavenske težnje (…da bi prinieli van Austrije sredotežje jugoslavjanske kraljevine…da bi htjeli izpuniti svoje namjere van Austrije…), narodnjaci u Dalmatinskom saboru su se našli prozvanima te je nekoliko njih uputilo javno pismo vladatelju dalmatinskom baronu Lazaru Mamuli. Među njima i don Josip Raimondi:

Njegovoj Uzvišenosti baronu Lazaru Mamuli Vladatelju dalmatinskomu

V. Uzvišenosti!

Na novom saboru dalmatinskom ja sam izašao zastupnikom u jednom od onih zborova, koji pri lanskim izborom nisu stali sa vladine strane; zato sam i ja medju onimi, koje Nj. Uz. gosp. Državni popečitelj naznačio je u sjednici dneva 3. o. m. kano da traže van Austrije pretežnu točku novoj jugoslavjanskoj kraljevini. Odtole sliedi da sam prekoren kano odmetnik vjernosti, caru obetane, najprie u proslovu na moje izbirače, pak svećano potvrdjene na ruke predsjednika našega sabora. Rieči gospodina popečitelja, kako on sam otvorito veli, naslonjene su na izvješća, koja bi mu bila došla od Uzvišenosti Vaše.

Onakovom izjavom ja cienim povriedjeno moje poštenje, pak zato se obraćam k Vami, poštenomu mužu, da se iznese na svačje znanje sve što bi u mojih političkih mnienjih moglo biti protivna čuvstvu ustavnoga austrinskoga podložnika. Inače ću morati još jedan put sažaliti da se vjeruje izvješćem, koja dolaze do V. Uz. tko zna od koga tko zna zašto.

Ja se dičim što pristajem uz previernu protimbu, i što zastupam na saboru mnienje velike većine mojih izbirača, zato ino nenamieravam, ni želim, a zato niti se nebojim biti različita mnienja od onih, koji se krivo nazivaju slobodumni konservativci.

U slobodnoj državi, vladanoj ustavnim zakonom, nemnijem da je zločinstvo, ni izdajstvo, slobodno mnienje, otvorito izjavljeno i pošteno uzdržavano.

Ja ino ne želim, V. Uzvišenosti, nego da se mjesta dade istini, meni na jamstvo, i na jamstvo mojim izbiračem.

Čast mi je potpisati se s poklonom

                                               U Tiesnom, 14. Travnja 1865.

                                                         J. Raimondi

                                        zastupnik na saboru dalmatinskom

                                            (Narodni list, 22. travnja 1865.)

Don Josip Raimondi (1836.-1902.) tri puta je izabran u Dalmatinski sabor  i usko je surađivao s dr. Mihom Klaićem i don Mihovilom Pavlinovićem, prvacima Narodne stranke koja je pobijedila na izborima 1870. godine.

A na prvoj sjednici Sabora, u kolovozu 1870. postavilo se i pitanje o navodnim neredima i prijetnjama (najvjerojatnije autonomašima) koje su se dogodile u Tisnome navečer uoči izbora, a o čemu je bila obaviještena dotadašnja politička (autonomaška) vlast, Raimondi je rekao:

Prije večer došli su žandari s političkim povjerenikom, njih 15, jer je bilo prijavljeno da se svijet pobunio, kad se mislilo da se potoci krvi liju, svak je u ono doba spavao, a jedva se još u kojoj kući mogla vidjeti da svijeća gori. Sutradan su izbori podpunim mirom i skladom prošli….

U studenom 1872. godine u prvom čitanju se našao njegov prijedlog da se u Tisnome ustanovi okružni sud:

Molim Visoki sabor da podrži želju tišnjanske općine da se u Tisnome osnuje okružni sud koji bi bio ustanovljen za sadašnju Općinu Tisno sa Žirjem i Kaprijem koji pripadaju općini Zlarin te Pakoštanima i Vrgadom koji pripadaju općini Biograd… .

S jednog od zasjedanja Sabora, u rujnu 1874. saznajemo kako je don Josip Raimondi bio bolestan te je tražio da mu se omogući dopust od 15 dana što  mu je od zastupnika odobreno, a što je zanimljivo iste godine Tisno je ostalo bez liječnika pa je u prosincu, u listu Avvisatore Dalmato, Općina objavila natječaj za to mjesto. Recimo i to da je krajem godine Tisno dobilo i brzojav.

Početkom rujna 1877. godine Njegovo c. i k. apoštolsko Veličanstvo premilostivo se udostojilo da imenuje tiešnjanskog župnika u mirovini Don Josipa Raimondia, kanonikom kod zbornog kapitula u Trogiru.

Iste godine, na 16. zasjedanju Dalmatinskog sabora Raimondi je izabran za jednog od zamjenika prisjednika Zemaljskog odbora iz skupine vanjskih općina. Prigodom glasanja, od 15 cedulja na 13 je pisalo Raimondi.

Krajem siječnja 1877. godine Sabor je razmatrao i molbu Općine Tisno da se gradi put od Tisnoga do Šibenika, a usput spomenimo da je putopisac Emilio dr. Schatzmayer te godine zapisao da se u blizini uskog tjesnaca i pokretnog mosta nalazi malo ali bogato selo Tisno, glavno mjesto istoimene Općine.

Godine 1888. don Josip Raimondi bio je nadzornik trogirske škole, a 25. kolovoza 1895. splitski biskup Filip Nakić ustoličio ga je za opata i župnika Trogira.

Ovdje treba kazati kako je don Josip Raimondi možda najbolji primjer kako se velika većina talijanskih obitelji, koje su se doselile u Tisno, uklopile u način života Tisnoga i naroda koji tu živi.

 

                                                                   Nastavlja se…